I siv je dan radostan (video)

Idi na sadržaj

I siv je dan radostan (video)

Nina Martinović Armbruster
Published by Nina Martinović Armbruster u Kolumne · 30 April 2019
Tags: NinaMartinovi'kolumnesvasnostkosmosradost
Dobar dan (video)

Danas mi nije neki dan. Dođe tako s vremena na vreme neki trenutak od kojeg mi posivi dan. Svakome dođe. Samo, neki ga od obaveza ni ne primete, nekima je skoro svaki dan takav, neki ga prespavaju, a neki negiraju. Ovi poslednji su mi najzanimljiviji jer u njih često i sama spadam. Negiram. Pravim se da je sve u redu. Guram dalje, kao da su sve ruže ovoga sveta upravo procvetale, i to baš meni. I upali mi! Prođe taj dan nekako i sledeći bude stvarno dobar, baš onakav kakav volim da bude: sve mi ide od ruke, sve mi uspeva iz prve, sve se lepo slaže i ide nekim laganim tokom i što najviše volim, sve mi prija! Vremenom uvideh da takvi „nikakvi“ dani imaju važnu ulogu: da me nateraju da napredujem. I to na nekoliko načina.



Iako sam sklona da negativne stvari negiram, zataškavam, ili kako to stručno kažu potiskujem, ipak svesno iskoristim priliku koja mi se u tim danima pruža, priliku da se malo dublje zagledam u sebe i zapitam kuda sam krenula, gde se nalazim, gde bih volela da se nalazim i zašto se ta dva mesta trenutno ne podudaraju? Pošto sam naučila da se moja stvarnost u najvećoj meri sastoji od raznih vrsta i oblika ogledala koja mi ukazuju na stanje moje svesti, to mi lepo bude prilika da tamo gde je odraz u ogledalu odbojan, (kao da je lišen boja, posiveo) da tamo pokušam nešto da promenim. Naravno, ne pokušavam da farbam, brišem ili grebem po ogledalu (po tim okolnostima), to sam prevazišla, nego se potrudim da nešto učinim sa sobom.



Za početak, postavim sebi nekoliko pitanja o sebi, nasmešim se, eventualno namignem svom odrazu, i vrata za promene su već odškrinuta. Odatle je sve već mnogo lakše. Ako mi je stvarno stalo da pobedim sivilo dana, veselo nastavim tu igru samootkrivanja u ogledalu. Da znate, svačega tu bude. I nekih davnih uvreda, i nekih dragih, a pokojnih ljudi, nekih nedovršenih poslova i neispunjenih obećanja... Kada dobro pročeprkam po sebi i otkrijem sve što mi se vrzma po glavi, a nije mi prijatno, lepo na svaku od tih nemilih slika postavim najvažnije od svih pitanja: I šta? Kaže se inače „Pa, šta“, ali nešto ne volim to „pa“, pa sam ga pretvorila u „i“. Koji god odgovor da iskrsne iz glave, ja postavim novo „i, šta?“ i to tako traje neko vreme, dok ne ispraznim sve odgovore do poslednjeg: „ i ništa“.



Raspoloženje već promenilo i sivilo se zasvetlucalo. U međuvremenu su se na neka važna pitanja pojavili odgovori sami od sebe, jer čudotvorno pitanje „i šta“, pokreće niz logičnih odgovora koji me dovedu do rešenja tamo gde se činilo da rešenja nema. To su u glavnom situacije u kojima zaključimo da nešto ne zavisi od nas i kao da odustanemo i od pokušaja da stvari promenimo na bolje. I kada dođu tako ti dani što mi i nisu baš neki, ja se čak i obradujem, jer to uvek znači da ću u nečemu tog dana da napredujem. Jer kad su oni obični, veseli i prijajući dani, tada samo uživam i kao po pravilu, mnogo ne razmišljam pa u nekom smislu stagniram. Dobar dan je svaki, i kad nije neki.




0
reviews

Nazad na sadržaj